Uto, 13. srpnja 2010. Degeneracija makule bolest je središnjeg dijela mrežnice, takozvane makule, koje se obično javlja kod starijih odraslih, a koje rezultira gubitkom vida u središtu vidnog polja. Javlja se u dvije forme: “suhoj” i “vlažnoj”. Degeneracija makule je glavni uzrok sljepoće kod ljudi starijih od 50 godina. Ova bolest može otežati i onemogućiti čitanje i prepoznavanje lica, iako preostali periferni vid omogućava ostale svakodnevne aktivnosti.
Iako se neke makularne distrofije koje pogađaju mlade ljude ponekad povezuju s degeneracijom makule, naziv “degeneracija makule” općenito se odnosi samo na senilnu degeneraciju makule.
Senilna degeneracija makule počinje karakterističnim žutim depozitima u makuli (središnjem području mrežnice koje omogućuje oštrinu vida) zvanim druze između i donjeg sloja žilnice. Ova faza ranih promjena naziva se senilnom makulopatijom. Najveći broj ljudi s tim ranim promjenama imaju dobru vidnu oštrinu. Kod nekih ljudi, pak, senilna makulopatija uznapreduje do senilne degeneracije makule. Rizik napredovanja je znatno veći kad su druze velike i brojnije, te kad su udružene s promjenama u sloju mrežničnog pigmentnog epitela ispod makule. Nedavna istraživanja ukazuju da su velike i meke druze povezane s hiperkolesterolemijom, te da mogu reagirati na lijekove koji snizuju razinu kolesterola u krvi.
Uzroci:
Mrežnica je unutarnji sloj oka, i ona sadrži živčane stanice i živčana vlakna koja omogućavaju vid. Iza mrežnice je žilnica, srednji sloj oka koji sadrži krvne žile koje sudjeluju u ishrani mrežnice. U suhom (neeksudativnom) obliku degeneracije makule, stanični ostaci zvani druze nakupljaju se između mrežnice i žilnice, što mrežnicu može odvojiti od njene podloge, mrežničnog pigmentnog epitela. U vlažnom (eksudativnom) obliku, koji je mnogo teži, krvne žile izrastaju iz žilnice, i također mogu uzrokovati odvajanje mrežnice od njene podloge.
Uzrok ove bolesti je nepoznat, a kao rizični faktori do sada su prepoznati dob, nasljeđe, hipertenzija, hiperkolesterolemija, prekomjerna tjelesna težina i pušenje.
Vrste:
Uznapredovala senilna degeneracija makule koja je odgovorna za težak gubitak vida, ali nikad za potpunu sljepoću, ima dva oblika: suhi i vlažni.
Centralna geografska atrofija, “suha” forma uznapredovale senilne degeneracije makule, nastaje kao posljedica atrofije mrežničnog pigmentnog epitela, koja pak uzrokuje gubitak fotoreceptora (štapića i čunjića) u središnjim dijelovima mrežnice, i susljedno smanjenje vidne oštrine. Trenutačno ne postoji ni jedan djelotvoran način liječenja centralne geografske atrofije. Neka istraživanja pokazuju da kombinacije vitamina i visokih doza antioksidanasa luteina i zeaksantina, osporavaju napredovanje suhe senilne degeneracije makule.
Suha i vlažna degeneracija makule
Neovaskularna ili eksudativna senilna makularna degeneracija, “vlažni” oblik uznapredovale senilne degeneracije makule, izaziva gubitak vida zbog abnormalnih krvnih žila koje rastu iz koriokapilarisa probijajući Bruchovu membranu, uzrokujući krvarenje i nakupljanje tekućine i proteina ispod makule. Ako se to stanje ne liječi, krvarenje, nakupljanje tekućine i proteina, te stvaranje ožiljaka kao posljedica rasta tih krvnih žila konačno uzrokuje trajna i nepopravljiva oštećenja fotoreceptora, te brz gubitak vidne oštrine.
Vlažni oblik predstavlja 88% slučajeva sljepoće uzrokovane senilnom degeneracijom makule. Vlažna forma se uvijek razvija iz suhe forme.
Simptomi:
Zamućen vid-osobe s neeksudativnom makularnom degeneracijom mogu biti asimptomatske ili mogu zamijetiti stupnjevit gubitak centralnog vida, dok osobe s eksudativnom makularnom degeneracijom često zamijete brzi nastup gubitka vida; centralni skotomi (sjene ili područja s nedostatkom vida); iskrivljen vid (metamorfopsija) – rešetke ravnih linija pojavljuju se valovite i dijelovi rešetke se mogu pojaviti bijeli (pacijenti to često prvo zamijete gledajući u mini-zastore u svojoj kući); problem razlikovanja boja, osobito tamnih od tamnih i svijetlih od svijetlih; spori oporavak vidne funkcije nakon izloženosti jakom svjetlu, gubitak kontrastnog senzibiliteta.
Normalan vid i Vid oboljelog od makularne degeneracije
Mrljaste promjene, pigmentne promjene, eksudativne promjene: krvarenje u oko, teške eksudacije, subretinalna/sub-RPE (tj. ispod retinalnog pigmentnog epitela)/intraretinalna tekućina; atrofija: početna i geografska, vidna oštrina drastično pada (dvije razine ili više) od: 20/20 na 20/80.
Liječenje:
Sve donedavno nije bilo djelotvornog liječenja vlažnog oblika senilne degeneracije makule. Ipak, novi lijekovi, nazvani anti-angiogeni ili anti-VEGF (engl. anti-Vascular Endotheilal Growth Factor) agensi, mogu uzrokovati regresiju abnormalnih krvnih žila i poboljšati vid kad se ubrizgaju u staklovinu oka. Injekcije mogu biti umjereno bolne i obično zahtijevaju nekoliko ponavljanja u razmaku od mjesec dana. Trenutačno se na tržištu nalaze ranibizumab (Lucentis), bevacizumab (Avastin), te pegaptanib (Macugen). Samo su Lucentis i Macugen odobreni od FDA (američke Agencije za hranu i lijekove) od travnja 2007. godine. U Hrvatskoj se pretežno koristi Avastin, iako je “off label” (tj. nije registriran za tu svrhu).
Amslerov test je jedna od najjednostavnijih i najdjelotvornijih metoda za pacijente za praćenje zdravlja žute pjege (makule). Amslerova mreža je uzorak s kvadratnom mrežom linija i s crnom točkom u središtu. Središnja crna točka koristi se za fiksaciju (tj. kao mjesto u koje ispitanik gleda). Kad gledaju u središnju crnu točku, kod osoba s normalnim vidom sve linije oko crne točke izgledaju ravne i jednoliko razmještene, bez manjkavih ili prekobrojnih područja. Osobama kod kojih je očna pjega zahvaćena bolešću, kao u makularnoj degeneraciji, linije mogu izgledati savijene, iskrivljene i/ili nedostaju. Makularna degeneracija sama po sebi neće dovesti do potpune sljepoće, te u skoro svim slučajevima ostaje bar nešto vida. Tako je zbog toga što područje žute pjege zahvaća oko 5 % mrežnice i odgovorno je za otprilike 35% vidnog polja. Ostalih 65% (periferno vidno polje) ostaje nezahvaćeno ovom bolešću. Gubitak centralnog vida značajno utječe na vidnu funkciju. Na primjer, bez centralnog vida nije moguće čitati. Slike koje gubitak centralnog vida kod makularne degeneracije ilustriraju crnom točkom nisu točne i ne daju pravu predodžbu o vrsti gubitka vida. Ovo se može dokazati tako da napišemo slova visoka 15 cm na komad papira i damo pacijentu da ih pokuša prepoznati gledajući ravno naprijed dok papir držimo lagano u stranu. Većini ljudi ovo je iznenađujuće teško učiniti. Postoji gubitak osjećaja za kontrast tako da su obrisi, sjene i boje manje živahni. Gubitak osjećaja za kontrast može se jednostavno izmjeriti testom osjetljivosti na kontrast. Slični simptomi s dosta različitom etiologijom i različitim liječenjem mogu biti uzrokovani epiretinalnom membranom, makularnim naborom („macular pucker“) ili rupturom krvnih žila u oku.