Ned, 8. ožujka 2009. 
Slijepa špiljska riba (na slici dolje) može detektirati svjetlost, ne uz pomoć očiju koje njihovi srodnici koji vide (slika gore) koriste, nego preko određenog organa….
Slijepa špiljska riba, čije su oči propale, možda i nije toliko slijepa kako se čini.
Naime, istraživanja sada otkrivaju da organ osjetljiv na svjetlost u njihovom mozgu može detektirati svjetlo izvana.
Slijepa vrsta Meksikanca tetre (Astyanax mexicanus) s prebivalištem u šplji evoluirala je od predaka koji su obitavali na površini čije su se oči degenerirale nakon što je riba svoje stanište premjestila u potpuni mrak prije milijun ili više godina. Ove albino špiljske ribe danas borave u slatkovodnim špiljama u sjeveroistočnom Meksiku, s kožom izraslom preko njihovih sada beskorisnih očiju.
Otkriće da bi špiljska riba mogla osjetiti svjetlost se dogodilo pukom srećom, rekao je istraživač Masato Yoshizawa, neuroetnologist na Maryland sveučilištu. Dok je čištio zdjele sa mladim ličinkama špiljskih riba u njima, Yoshizawa je opazio da nakon što je sjena polako prešla nad njihovim glavama, ribe su jasno reagirale i otplivale na površinu.
Istraživanjem naoko nemogućeg, Yoshizawa i njegov kolega na Maryland sveučilištu William Jeffery, su pregledali riblje oči. Iako odrasla špiljska riba nema oči koje funkcioniraju, embriji špiljske ribe su rano u svom razvoju započeli razvijati strukturu oka, koje se kasnije degeneriralo.
Istraživači su u mladih špiljskih riba tražili pigmente osjetljive na svjetlost, ali nisu našli molekule u ribljim očima. Međutim, Yoshizawa i Jeffery su pronašli spojeve u pinealnim žlijezdama, organu u njihovom mozgu.
Pinealna žlijezda je prisutna u većine kralježnjaka, uključujući i ljude. Organ pomaže u kontroli tjelesnih dan-noć ciklus – otud njegova osjetljivost na svjetlo u riba. Pinealna žlijezda je također osjetljiva na svjetlo i u vodozemaca i gmazova, ali ne i u sisavaca.
Kada su znanstvenici eksperimentalno uklonili oči i pinealne žlijezde u mladih špiljskih riba, otkrili su da ribe zadrže svoju reakciju na sjene samo ako je prisutna pinealna žlijezda. Drugim riječima, pinealna žlijezda im je pomogla u detektiranju svjetlosti.
Zašto bi špiljska riba sačuvala mogućnost da vidi svjetlost nakon milijun godina života u mraku? Jedna mogućnost je da špilje nisu uvijek mračne – na primjer, špiljske ribe mogu iskusiti svjetlost nedaleko ulaza ili kroz otvore u špiljskim stropovima, kažu istraživači.
Druga ideja ima veze s činjenicom da pinealna žlijezda opskrbljuje tijelo s melatoninom, hormonom ključnim za reprodukciju i rast. Iako mutacije mogu proizvesti oči ribama koje žive u špiljama bez uzrokovanja mnogo problema, propadanje pinealne žlijezde bi donijelo previše problema, Yoshizawa je primijetio. Kao rezultat toga, žlijezda ostaje, kao i osjetljivost na svjetlo koju omogućuje.
Istraživači su predložili da se reakcija na sjenu vjerovatno izvorno razvila da zaštiti mladu ribu na površini. “Kada ličinka osjeti sjenu plutajućeg objekta kao npr. lišća, skriva se ispod objekta koje joj služi kao zaklon, vjerovatno da izbjegne predatora”, Yoshizawa je rekao LiveScience-u.
Ova osjetljivost na svjetlost se gubi kada špiljske ribe odrastu, istraživači su otkrili. Molekule osjetljive na svjetlost su izgleda programirane da se isključe, vjerovatno nakon što oči počnu funkcionirati ili kada lubanja postane previše odebljana da bi svjetlost prodrijela do njih.
Yoshizawa i Jeffery će objasniti svoje rezultate 18.siječnja u Magazinu o eksperimentalnoj biologiji.
Autor: Charles Q. Choi, LiveScience